Info-centar za mlade, Osijek

Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Nakon što su Ujedinjeni narodi 3. prosinca proglasili Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, Komisija za ljudska prava, u rezoluciji od 5. ožujka 1993., pozvala je zemlje članice da ističu obilježavanje tog datuma kako bi se postigla jednakost u ostvarivanju ljudskih prava i sudjelovanju osoba s invaliditetom u društvu.

Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koju je Hrvatska ratificirala 2007. godine., osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Prema procjenama UN-a u svijetu je oko 650 milijuna osoba s invaliditetom što čini oko 10% svjetske populacije dok u Hrvatskoj prema podacima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom, iz 2010.godine, živi 529 103 osoba s invaliditetom te na taj način osobe s invaliditetom čine 11,9% ukupnog stanovništva RH.

3. prosinca je "Dan osoba s invaliditetom", ali to nije jedini dan u kojemu treba misliti na njih. Svakoga dana se treba sjetiti da nismo birali kakvi ćemo doći na svijet. Važno je prihvatiti sve onakvima kakvi jesu i ne bojati se različitosti.

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom Regionalni informativni centar za mlade Osijek objavljuje tri životne priče mladih osoba sa invaliditetom. Hrabrih i odvažnih osoba koje postižu puno unatoč velikim poteškoćama, prepoznatljivih po svojoj upornosti i svakodnevnom savladavanju životnih prepreka.

Ovim želimo pokazati da je i život tih hrabrih mladih ljudi, svakog posebno, jedna životna priča. Svatko od nas može učiniti puno da ta priča bude ljepša, i da se život svake osobe koja nije u mogućnosti samostalno zadovoljiti svoje životne potrebe, učini lakšim, humanijim i pravednijim.

_______________________________________________________________________________________________________________________________________

MOJA ŽIVOTNA PRIČA

Moje ime je Kristijan, imam 20 godina i osoba sam s invliditetom, odnosno visoko sam slabovidan. U ovoj ću vam priči pokušati približiti sve ono kroz što sam do sada prolazio, i sve ono što mi je stvaralo prepreke kao osobi s invaliditetom, ali naravno i lijepe stvari koje sam doživio.

Od rođenja imam problema s vidom, i naravno kao malo djete ni sam zapravo ne shvaćaš situaciju u kojoj se nalaziš i ne susrećeš se s toliko prepreka a i vršnjaci te lakše prihvaćaju. Iz prvih 6 razreda osnovne škole imam samo ljepe uspomene, vršnjaci su me normalno prihvatili i nitko nije imao nikakvih predrasuda i ponašali su se prema meni kao i prema svakom drugom članu razreda. Nakon šestog razreda preselio sam se u drugu osnovnu školu i tada zapravo dolaze moje prve muke i prva suočavanja sa samim sobom i sa tim da me neki ne prihvaćaju. U poćetku sam imao velikih problema s vršnjacima, kako iz svog razreda tako i iz ostalih razreda u toj školi, bilo je tu fizićkog maltretiranja i izrugivanja na račun moga vida. Sve sam to trpio i skupljao u sebi i mislio sam da će to morati jednom proći i da će sve biti u redu. Uvijek sam si govorio kako je to mala sredina i kako ljudima jednostavno treba vremena da se priviknu na mene ijako se ja po nićem drugom osim po svom hendikepu nisam razlikovao od njih. To maltretiranje trajalo je neko duže vrijeme dok jednostavno nisam pukao, sjećam se i dan danas tog dana došao sam doma plačući jer kad sam se vraćao iz škole na jednu kuču bila je naslonjena jedna velika daska u koju sam se zabio i svi koji su bili iza mene poćeli su se smijati i izrugivati mi se. Kada sam došao doma sav u suzama jednostavno sam sve ispričao roditeljima i od tada se dosta stvari promjenilo. Mama i ja otišli smo kod ravnateljice i sve joj ispričali, ona je poduzela određene mjere i od tada su se neke stvari u toj školi promjenile. Ono što se još dan danas nije promjenilo je to da kada bi god izašao na ulicu, uvijek se nađe netko tko dobaci„eno onaj čoravi“ ili nešto slićno. Danas se puno lakše nosim s takvim ljudima, ali mi i dalje nije jasno zašto imaju potrebu tako nešto nekome raditi. Za vrijeme osnovne škole bio sam na dvije operacije u Rusiji u St.Peterburgu i niti jedna mi nije ništa posebno pomogla, jer za oćnu bolest koju ja imam Retinitis Pigmentosa ne postoji ljek i ona je progresivna što znaći da u većini slućajeva u kasnijoj dobi dolazi do potpune sljepoće. U svom dosadašnjem životu primio sam oko 150 vitaminskih injekcija u oći međutim niti od njih nije bilo nikakve koristi.

Nakon svega ovo ispričati ću vam upis u srednju školu koji je u poćetku bio malo traumatićan, ali srednja škola je ipak ljepo razdoblje moga života. Pri upisu u jednu redovnu srednju školu u Osijeku doživio sam pravu diskriminaciju i poniženje. Došao sam u tu srednju školu i opisao ravnatelju da sam visoko slabovidna osoba i da mi je teško pratiti nastavu ali da uz malo dobre volje tih profesora sve može biti sređeno. No međutim on me posjeo u klupu i pitao me dali vidim na ploću, ja sa rekao ne, zatim me upitao dali vidim proćitati ono što piše na panou, ja sam mu opet odgovorio ne, na to se on samo okrenuo i rekao ti ne možeš ići u ovu školu i tu je razgovor bio završen. Nakon toga sam se upisao u školu za slijepe i slabovidne u Zagrebu, Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ i tu zapravo poćinje moja bajka. Moj vid je za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja još pao i sve sam teže prolazio kroz školovnje jer sam sve teže i teže čitao crni tisak i teško sam se kretao. Sa svim tim sam se teško nosio, ali uz pomoć strućnih ljudi koji tamo rade i uz pomoć društva koje je bilo ogromno i da napomenem to nisu bile samo osobe s problemima s vidom nego su to bile i osobe koje nisu imale nikakav hendikep. U Zagrebu sam upoznao puno divnih ljudi, ljudi koji nisu imali nikakvih predrasuda prema meni i ljudi koji me prihvaćaju baš takvog kakav jesam. Poćeo sam se baviti i skijanjem i sada profesionalno skijam u Hrvatskoj skijaškoj paraolimpijskoj reprezentaciji. Sada se sigurno pitate kako ja kao visoko slabovidna osoba mogu skijati, e pa mogu jer uz dobru volju i uz vjeru u sebe sve se može, naravno da ne mogu voziti auto ali to mi nije prioritet u životu i to nije nešto bez ćeg se ne može. Skijam već pet godina i proputovao sam pola Europe. A sada da vam malo približim i to kako ja to skijam. Imam svog trenera koji mi je ujedno i vodić, treninge i trke radimo na naćin da moj vodić ide ispred mene i ja ga pratim. U ušima imamo blututh slušalice uz pomoć kojih komuniciramo i tako svladavamo sve prepreke. Moja natjecanja su gotovo identićna natjecanjima osoba bez invaliditeta jedina je razlika što nije tolika brzina i što ja imam vodića ispred sebe, ali i iznenadili bi se kad bi vidjeli koliko brzo mi zapravo skijamo, nas u reprezentaciji ima više koji imamo problem s vidom tako da ne mislite da sam ja neki unikat. A u svjetu nas ima jako puno koji skijamo i imamo problema s vidom. Kao hobi još mogu navesti i jahanje, prošao sam školu jahanja i sada kada imam vremena rekreativno se bavim i jahanjem, na isti naćin, imam ispred sebe vodića i tako jašem. Prve tri godine srednje škole trenirao sam atletiku i veslanje, ali sam se na kraju odlučio za skijanje, jer je sve to zajedno bilo prenaporno. Sve ovo što sam sada naveo pružio mi je upravo Zagreb, taj grad mi je u potpunosti okrenuo život, upoznao sam puno prijatelja i sada imam ogromno društvo, imam i curu i živim kao i svi ostali „normalni“ ljudi, pa čak mogu bez imalo ustrućavanja reći da imam ispunjeniji život od nekih „normalnih“ ljudi.

Nakon srednje škole imao sam ambicije upisati fakultet međutim moj vid je opao i nisam bio u mogućnosti pratiti literaturu,a i kretanje mi je bilo ogranićeno i uvijek sam bio ovisan o nekome, i bilo je potrebno pod hitno ućiniti nešto po tom pitanju. Odlućiio sam pauzirati jednu godinu i otići na rehabilitaciju također u Centar „Vinko Bek“ na odjel odraslih. Tamo sam proveo prekrasnih godinu dana gdje sam naućio kretati se uz pomoć bjelog štapa i opismenio se na braellovom pismu. U tih godnu dana shvatio sam koliko je Zagreb prilagodljiv grad i kako su ljudi pristupaćni. Na primjer kada stojim na tranvajskoj stanici sa štapom uvijek mi priđe barem jedna osoba i upita me dali mi treba pomoć i koji broj tranvaja čekam, a kada dođe tranvaj, vozać otvori vrata i kaže mi koji je broj tranvaja i zato uvijek stojim na prvim vratima. Kada dođete u trgovinu prodavaćice same dolaze do vas i ispitivaju vas što vam treba i same vam sve donose. Kada dođete u banke postoje na podu trake vodilje koje vode toćno do šaltera i tako dalje i tako dalje. Sve je ovo meni pružio upravo grad Zagreb, ima ovdje još puno takvih slućajeva, naravno imao sam i nekih ružnih iskustava ali vjerujte mi da ih se sad baš niti ne mogu sjetiti jel ih je jednostavno bilo pre malo u odnosu na ove ljepe tako da ih brzo zaboravljam.

Nakon rehabilitacije upisao sam i Defektološki fakultet u Zagrebu, gdje sam također do sada doživio samo ljepa iskustva. Odmah prvi dan kada sam došao na fakultet ljudi su mi prilazili bez obzira na štap bez ikakvoga ustrućavanja i sada imam i sa fakulteta ogromno društvo s kojim se konstantno družim i izvan akademskih obaveza. O samom fakultetu mogu samo reći da su profesori izuzetno pristupaćni i da imaju dobru volju i da se sve može dogovoriti i imam priagođenu literaturu, sada već jako teško čitam crni tisak pa se služim JAWS – om to je program koji čita sve što vidi na ekranu što znaći da učim na naćin da mi on čita sve s ekrana, a ja slušam i pokušavam zapamtiti.

I za kraj nešto o mom društvenom životu. Kao što sam već gore naveo, imam curu i imam veliko društvo. Moj društveni život ispunjen je do kraja, izlazim van kao i svi ostali, naravno uvijek mi je potrebna pomoć, npr. Ako je gužva uvijek se uvhatim za nekog i odvedu me do stola gdje sjedimo ili tako nešto, nisam zatvoren u četiri zida i ne plaćem radi toga što imam problema s vidom, jer kada imam ispunjen život jednostavno niti ne razmišljam o tome da imam problema s vidom. Možda će ovo sada čudno zvućati ali ne želim ništa mjenjati u svome životu, naravno da bih lagao kada bi rekao da nebi želio bolje vidjeti, ali dobro mi je i ovako i ne žalim se jer moj je život ispunjen u potpunosti i sretan sam čovjek. Ne želim da me itko žali jer smatram da moj život nije ništa drugaćiji od života ljudi bez oštećenja, jer bit će ti onako kako si sam napraviš, i za kraj jedna poruka. Ljudi nisu informirani o tome što sve zapravo osobe s invaliditetom mogu, i u velikoj većini slućajeva diskriminacija dolazi našom krivnjom i zato ne treba kriviti ljude, nego mi kao osobe s invaliditetom moramo dokazati suprotno i mi smo ti koji mjenjamo ljude, jer se neće sami promjeniti, mi smo ti koji im trebamo pokazati koliko smo zapravo sposobni i koliko zapravo možemo, i da su naše mogućnosti puno veće nego što oni mogu zamisliti!

______________________________________________________________________________________________________________________________________

MAJINA PRIČA

Kad nam Bog zatvori vrata, otvori nam prozor.
Moje ime je Maja, imam 26 godina. Slijepa sam osoba.
Jedna od najvećih podrška u životu su mi roditelji i prijatelji. Imam terapijskog psa, zove se Didi. Ona je labradorica. Ona je pas za igru, druženje, kretanje, ljubav i pažnju. Kada se probudim ujutro, prvo nju izvedem van, nahranim ju i kad to obavim onda se nakon toga posvetim svojim obavezama. Ona neda da budem tužna, daje mi mokre poljupce, liže me i donosi igračke kako bi se ja s njom igrala kako bi me ona odvratila od tužnih misli. Kad sam vani s njom, ljudi mi puno više i lakše prilaze. Maze ju, a sa nekima koji imaju pse, razgovaram o tome kako se Didi hrani. Najviše ih zanima sjaj njezine dlake. Kada me nema onda je jako žalosna, a kada dođem kući, ne zna što da mi donese, luda je od sreće.
Didi mi je veliki prijatelj i motivator u životu.
Da nema Didi, ja ne bi nikako izlazila iz stana. Ona je došla baš kada je meni najviše trebalo jer sam u to vrijeme bila u bedu! Sa njom je znalo biti nekoliko smiješnih događaja, kao kad su ju drugi psi znali oponašati.
Imam prijateljicu Sanju. Sanja mi je jedini prijatelj. Dok sam bila u bolnici, jedino me ona zvala svaki dan i pitala za moje zdravlje. Kad sam ju upoznala u školi, odmah sam znala da će mi ona biti vječna prijateljica. U razgovoru s njom najviše pričamo o đačkom dobu. Od kolijevke do groba, najljepše je đačko doba!
U životu naletim na mnogo poteškoća pa i tamo gdje bi ih trebalo najmanje biti kao što je bolnica. Naletjela sam na zapreku u bolnici, kada sam tamo trebala ostati ležati. Liječnik mi je rekao da bi me ostavio ležati, ali je to nezgodno zato što ja ne vidim!!! To mi je dodatno otežalo situaciju, jer me je tad mama morala svaki dan voziti na infuzije. Takva situacija je i mojoj mami bila otežavajuća okolnost.
Unatoč tim poteškoćama ja se ne predajem. Ujutro volim s mamom popiti šalicu kave. Ta šalica kave sa mamom mi daje neku pozitivnu energiju,
Nemojte se sami sažalijevati jer je to nešto najgore po vas. Niste jadni zato što ste slijepi, gluhi ili u kolicima. Bitno je, da ste prihvatili sami sebe onakvim kakvim jeste.
Bog je nama zatvorio vrata ali nam je otvorio prozor. Vrata nisu jedini izlaz.

Na kraju bi vam htjela prenijeti jednu pjesmu koju sam sastavila o terapijskom psu.

Terapijski pas

Običan pas na svijetu?
Znajte nisam ja!
Svima vama mogu biti prava terapija.

Nije važno koja vas poteškoća muči,
Dijete iz kolica ustaje i hodati uči.

Hiperaktivna i nepažljiva djeca,
Postanu bolja za četiri mjeseca.

Epileptičarima sam ja pas za spas
Reagiram na epi – napad u pravi čas!

Slijepoj djeci i mladeži sam terapija prava,
Ja im služim kao zabava.

Kad žuti prsluk na leđa stavite mi vi,
Vjerujte mi; poznat sam javnosti.

S njim imam pravo svuda ići,
On vam pokazuje da i ja mogu pomoći.

Običan pas na svijetu?
Znajte nisam ja,
Stoga želim da svatko-baš svatko to zna!

(napomena: spominjanjem djece u kolicima u pjesmi, misli se na djecu sa cerebralnom paralizom)

______________________________________________________________________________________________________________________________________

PRIČA JEDNOG STUDENTA

Većina djece svoje djetinstvo provodi igrajući se sa svojim vršnjacima, te bezbrižno uvijek u zaštiti svojih roditelja idu prema odrastanju u život koji ih dočekuje.

Na moju žalost djetinstvo kakvoga su imali drugi nisam iskusio jel od ranih početaka svoga života izgubio sam oca i već ta velika tragedija moju majku i mene bacila je na koljena. Da život bude poput filma kojeg nikad nisam vidio dogodila mi se još jedna velika tragedija. Sa 4 godine oslijepio sam nesretnim okolnostima koje ne volim spominjati jel takve se stvari nebi smjele dogoditi u ovom modernom svijetu. Nakon slijepoće i početnog šoka kod moje majke i mene vraćamo se u realnost i stvarnost koja nas okružuje. Sami i bez ikakve pomoći u ratnom vihoru protjerani iz sela počinje borba koja kao da nema kraja. Tada sam još dijete i neke stvari ne razumijem, ali ono što sam i tada zapazio je činjenica da će ovo biti jedna dugotrajna borba. Život mi je oduzeo dvije dragocjene stvari, oca i vid,a jedino još koga imam je majka u kojoj vidim snagu i želju da u životu nešto postignem i iz njene borbe za život pronalazim motiv i htjenje da dogažem da u životu iako ograničenih mogućnosti mogu sve.
U osnovnoj i srednjoj školi prolazim sa odličnom ocjenama, nije lako i puno puta sam htio odustati, jel usitinu nije jednostavno pročitati knjigu na braici i pritom pamtiti, jel nije baš da mogu podvući ono što mi se čini bitnim, no idem dalje i neposutajemo ni majka ni ja. Ona je ta koja se bori za mene, a ja za nju.
Veliku ulogu imaju i moji prijatelji, kojih nema puno u teškim situacijama, ali onih par ˝hrabrih˝ pomažu mi i zajedničkim snagama uspjevam ono za što su drugi rekli da je nemoguće.

Trenutno sam na četvrtoj godine Filozofskog fakulteta smjera Povijest i Filozofija, te imam vrlo uspješni prosjek i dalje se borim i ustrajem u onome što sam od samih početaka naumio i zacrtao si.
Smratram da sam vedar, zanimljiv i duhovit, nežalim se što sam cijeli život u stalnoj borbi i što sam u situaciji da sve što radim moram radit dugo i naporno, ali to je onda prednost koju imam nad drugima i jednostavno nikad ne odustajem. Za život osim raznih stipednija koje dobivam kao odličan student živim i od podučavanja informatički nepismenih drugih osoba koje imaju problema sa vidimo ili su slijepe, te se bavim iznajmljivanje apartmana.
Vjerujem da sam uspio u životu i da ću još puno više postiće, ne samo materijalno nego i duhovno i vjerujem da sam svoju tragediju usmjerio prema pravom putu, a to je borba i želja da u životu nešto postignem i budem pozitivna i vrijedna osoba koja uvijek zna da je jedini cilj ka uspjehu dugotrajan i bolan ali pravedan i pošten.

Student