Nedavno sam mrežno pretraživao o zubnom koncu te naišao na jezično vrlo zanimljiv članak pod naslovom: . Dio teksta ispod naslova glasi: U nekoliko rečenica čitamo tri različita naziva za isti pojam.
Za predmet od kosti, metala, drveta i sl. koji služi zakopčavanju odjeće u rječnicima ćemo pronaći turcizam dugme, mađarizirani grecizam gumb, talijanizam botun i hrvatizam puce (putce). Za dugme, gumb i puce potvrde ćemo pronaći u Nazora, Krleže i drugih hrvatskih pisaca.
l DANAS JE NAJZAPOSTAVLJENIJE HRVATSKO PUCE. Puce ili putašce umanjenica je od riječi puto kojoj je korijen u glagolu peti, a znači sponu - što je osnovno značenje i dugmeta i gumba ipuceta. U starijoj i novijoj hrvatskoj književnosti puce je uobičajena riječ. Ima dvojaku sklonidbu (N puce, G puca ili N puce, G puceta).
E. Kumičić u Uroti zrinsko-frankopanskoj piše: , J. Leskovar u Propalim dvorima: . U prvom hrvatskom rječniku F. Vrančića iz 1595. uz latinskinodus bilježi samo uzalj, ne navodeći ni gumb, ni puce, nidugme. I. Belostenec u svom rječniku Gazophylacium iz 1740. navodi gumb i puce, dugmeta uopće nema.
D. Parčić u Hrvatsko-talijanskom rječniku iz 1901. dosljedno upozorava na turcizme pa navodećidugme, uz njega stavlja zvjezdicu kojom obilježava turcizme. Gumb bilježi kao mađarizam.
Anić u Rječniku hrvatskoga jezika iz 2003. umjesto riječi gumb i puce upućuje na dugme. Dakle u tom je rječniku prednost dana turcizmu, a ne hrvatizmu.
Nije jasno zašto prednost davati tuđim riječima i doprinositi rashrvaćivanju. I dugme i gumb mogu imati stilske vrijednosti, a pucetu treba vratiti prednost u književnom jeziku jer je jedina izvorna hrvatska riječ.

Izvor: glas-slavonije