Info-centar za mlade, Osijek

Jesam li to uistinu ja ili je to samo moja maska?

Jeste li se ikada zapitali da li vam osoba koju gledate u oči zaista govori istinu, da li uistinu znate što vaši bližnji osjećaju, njihove najveće strahove i želje?

Nažalost danas je tužna stvarnost da malo koga možete u potpunosti upoznati. Svi gradimo Berlinske zidove oko svojih srca i uspomena, da se ne bi osjećali tako ranjivo i bespomoćno kao kada smo bili djeca.

Naša je glavna osobina da se zatvaramo od mogućih prijateljstava i ljubavi zbog straha, predrasuda, moguće patnje.. Čini nam se da smo sami na svijetu, da nema ljudi koji bi nas uistinu mogli razumijeti, ne osuđivati i prihvatiti onakve kakvi jesmo - ljudi od kosti i kože koji griješe. Neki više, neki manje, a neki stalno. Ako se uspijete prisjetiti prvog susreta s nekim tko vam je sada uistinu dobar prijatelj, sigurna sam da ćete shvatiti kako je u početku vašeg odnosa bilo mnoštvo sitnih laži i neistina. Nekada to činimo da bi ispali cool, zadivili sve oko nas, jer ruku na srce, svi se bar na tren želimo osjećati kao da smo najzanimljivija bića na planetu.

Uživamo kada drugi upijaju poput spužvi svaku riječ koju im kažemo, želimo neki dokaz naše iznimnosti. Te laži nas ponekad odvedu predaleko, do te mjere da povratka više nema, te sve više tonemo u vrtlog koji nas povlači u takve dubine da se je iz njega više nemoguće izvući. A čemu? Istina se prije ili kasnije sazna. Nije li ljepše da ljudi vide koliko smo posebni samo po tome što smo ono što jesmo, što nismo pozeri koji će danas prodati jednu priču, a sutra se od nje ograđivati iznenadnim gubitkom pamćenja, vjerujte mi događalo se.

Koliko puta ste se samo hvalili da ste zabrijali s najzgodnijom curom / dečkom u kvartu, a zatim vam je neka viša sila za kaznu baš tu osobu poslala u neposrednu blizinu. Tada ste uhvaćeni u laži, koprcate se poput muhe u paukovoj mreži, smišljate neki bijeg iz svega, no ništa. Ta osoba prođe pored vas kao da ste od kamena i svima je odmah sve kristalno jasno. Očekuje vas posmjeh, ruganje, žaljenje, a možda čak i odbojnost i gađenje. Smiješno zar ne? Zbog tolike nesigurnosti, toliko toga izgubiti, no najgore od svega jest gubitak sebe. To je neizbježno. Nakon svih laži kako netko može više znati što je istina. Mudar čovjek je rekao da ako uspjieš sve uvjeriti da je nešto istinito, i sam u to počinješ vjerovati.

Današnje laži postaju sve fascinatnije. Imam prijatelja koji je prošle godine svima pričao da je bio na koncertu Linkin Parka i Ozzya Osbourne-a, a znate što je uistinu radio? Kosio travu i brinuo se za susjedinu mačku. No kako mi je najbolji prijatelj, opraštam mu to, no možete li i vi? Želite li da vas se ljudi zauvijek sjećaju kao onu osobu koja je puno pričala, a nikada zapravo nije ništa istinito rekla? Koliko god težili da budemo popularni i prihvaćeni ne smijemo zaboraviti na neke principe. Naravno nisu laži jedino pomagalo kojim se služimo da bi sakrili pravog sebe. Kako sam uopće mogla zaboraviti na oholost i hladnoću? Većina “onih na vrhu hranidbenog lanca” je takva. Uvijek proračunata i gledaju kako u svemu ostvariti svoj interes.

I ja sam jednom bila poput njih, vjerovatno ste i vi. Ponižavala sam one “ispod” mene, kako ovi “iznad” to ne bi radili meni, no jako brzo mi je dosadilo. Jednom kada sam im vratila istom mjerom, prestala mariti za njihove prijetnje i počela braniti one zapostavljene, moj se život promijenio.Postala sam jedna od najpopularnijih, no najbitnije i najvoljenijih osoba. Svi su mene tražili za savijet, postala sam na neki način psihijatar za sve, uvijek sam bila okružena mnoštvom ljudi, a i sada je tako. Toplina kojom zračimo utječe na sve, danas mogu bez imalo lažne (ne)skromnosti, reći da ne znam osobu koja me ne voli. Oni koji me nisu voljeli, čim su me upoznali shvatili su me, otkrili su da u svemu nema nekog skrivenog plana izvlačenja tuđih tajni, te da su one kod mene i više nego sigurne.

To je predivan osjećaj, dati sve od sebe da pomogneš drugima, da ih bar za trenutak učiniš sretnijima, olakšaš im teške trenutke. Kroz život kročim sa smješkom na licu i s lijepom riječju na usnama za svakoga, ali baš za svakoga. Ne bojim se biti ono što jesam, pomalo smiješna i uvijek optimistična, volim zaraziti druge smijehom i veseljem, nadom i vjerom u bolju budućnost. Ali ipak i ja nosim masku. I meni je ponekada teško, ima trenutaka boli koje ne želim prodijeliti s drugima, to je normalno, no zašto?

Bilo bi nam puno lakše kada bi mogli odbaciti sve te slojeve šminke, sva ta nasmješena lica i reći : “Da, sada patim, pomozite mi”. No kada ste bezbroj godina drugima oslonac, kada sa 20 godina imate dušu stogodišnjaka to je teško. Svi uvijek očekuju moju pomoć, a što da tada učinim? Ništa. Jednostavno udahnem, stavim ono polu klaun-pola freudovsko lice i krećem u akciju. Pomažem onima kojima je pomoć u tom trenutku potrebna. Ponekada je uistinu teško, no nažalost tako je.

Maske su naša stvarnost i tko zna da li će itko ikada otkriti kakvi smo ispod svega. Tko zna, možda ogledalo više ni ne pokazuje nas, već naš odbljesak u tako bizarnom svijetu. Može li se naći put natrag na svjetlo, na čistu istinu? Uistinu više ne znam, vidjela sam ljude koji su se toliko trudili biti nešto što nisu, one koji su pokušali ponovno naći sebe, no već su otišli predaleko, one sitne mrvice koje su možda jednom i ostavili posute po putu, već su odavno bile odnešene vjetrom, a oni zauvijek izgubljeni.

Ne dopustite da se to dogodi i vama, nađite svoj put, svoju zvijezdu koja će vas voditi ka pravome cilju, vjerujte onome što vam srce kaže, te nikada ne dopustite da vam strah zamijeni istinu.

Izvor : www.teen385.com