Info-centar za mlade, Osijek

NEVJERNA ŽENA

K rijeci je povedoh tada
misleći da djevojka je,
no bila je već udata.

U noći, na Jakovljevo,
s dogovorom ko' da bješe.
Svjetla bjehu pogašena,
a krijesnice upaljene.
Kod posljednjih tamo kuća
takoh njene grudi snene
i odmah se otvoriše
ko zumbula kite cvjetne.
Šuštao mi šum u sluhu
uštirkane suknje njene,
ko' da šušti komad svile
kad ga deset noža reže.
Bez svjetlosti u krošnjama
uzraslo je sve drveće,
obzor pasa lajao je
u daljini, iza rijeke,
Kad prođosmo kroz kupine,
iza trnja i rogoza,
mulj sam meki razgrnuo
ispod punđe njenih kosa.
Ja onda kravatu skidoh,
a haljinu skide ona.
Ja opasač s revolverom,
ona četiri bluze svoje.
Ni u smilja, ni u školjki
tako glatke kože nema,
ni kristal na mjesečini
tako blistav ne izgleda.
Kao ribe prestrašene
bježala mi njena bedra,
polovinu puna vatre,
polovinu puna leda,
Te sam noći projezdio
najdivniju od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj,
a bez uzde i stremena.
Neću reći jer sam čovjek,
sve što mi je ona rekla,
Svjetlost uma meni kaže
da razborit biti treba.
Povedoh je s rijeke blatnu
od cjelova i od pijeska.
A mačevi ljiljanovi
borili se protiv vjetra.

I ponijeh se kakav jesam,
jer ciganska krv sam prava.
Poklonih joj košaricu,
veliku od žuta platna,
i nisam se zaljubio,
jer,iako već udata,
reče mi da djevojka je,
kada pođoh s njom na rijeku.

KONJIKOVA PJESMA

Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Federico Garcia Lorca

FEDERICO GARCIA LORCA, španjolski pjesnik i dramatičar, rođen 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Glazbu je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema skupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan, ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualnu orjentacije. Bunuel i Dali zajedno surađuju na filmu „Andaluzijski pas“ koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Uz pomoć kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi kazališta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. augusta 1936. Francovi vojnici civilne garde su ga uhapsili i strijeljali ga, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništiti uspomenu na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbolom žrtve političke represije i fašističkog terora.