Večernji list-kolumna: Umijeće življenja (Jasenka Pregrad)
7.06.2003.- Poštujući emocije, ne emotivno

Kao što nam je tjelesna bol poruka da se pobrinemo za sebe i sačuvamo organizam, tako su nam emocije putokazi koji nam govore u kakvom je odnosu svijet prema nama i tako nam omogućavaju da se pobrinemo za svoju dušu. Potiskivati emocije, praviti se da nas nešto nije pogodili, razljutilo, ponizilo, rastužilo, ganulo, oduševilo, dosta je opasna rabota iz dva razloga. Prvi je što se tada ne možemo dobro orijentirati u svijetu i pobrinuti za sebe. Ako tvrdimosebi i uvjeravamo se da nam je baš svejedno, da nas se ne tiče, da nas nije briga onda ne poduzimamo ništa da se obranimo i na neki način ne poštujemo sebe i svoj vlastiti integritet. Drugi je taj što tada potiskujemo energiju koja se stvorila zajedno s emocijom. Naime, svaku emociju prati i povečana količina energije koja nam je potrebna da poduzmemo nešto i «obranimo se» iliu «pobjegnemo»  od situacije koja nije dobra ili nastavimo radiit ono što nam je ugodno. Ova veza između emocija i energije puno je starija nego ljudi na zemlji. Nju smo dobili u biološku popudbinu pa nam srce brže lupa, nadbubrežna žlijezda luči više adrenalina, krv nam brže prokola žilama i sve se to dogodi «samo od sebe» bez da smo tako odlučila. Mi se prvo uzbudimo, pa tek onda uvidom u situaciju protumačimo što nam se dogodilo. Emocije ne pitaju smiju li doći, je li to uredu, nego dođu a onda ih razumjevamo, razmatramo i dajemo im imena. Priroda je pšovezala emocije s energijom kako bi se organiztam mogao pobrinuti za sebe (pobjeći, napasti, izdržati). Nevolja nas ljudi je što imamo biološku podpudbinu (s puno energije) i pravila ispravnog, pristojnog i dobrog ponašanja. Nije pristojno, ali ni viteški izderati se na suradnika, nije primjereno ni profesoru ni šefu, a ni djetetu  zviznuti šamar kada se osjećamo napadnutima, kažemo da je kukavički pobjeći iz situiacije u kojoj nas je strah, da trebamo biti hrabri, pa zato ne plačemo kao da tugovanje ima ikakve veze sa plakanjem (kao što je lijepo napisano u knjizi « Nema više heroja»): Tako poštujući norme ljudskog, civilizacijskog ponašanja, imamo zapravo višak energije s kojim ne znamo što ćemo pa ga blokiramo, potiskujemo u oraganizmu i uvjeravamo sebe kako se ne osjećamo onako kako se osjećamo. Na neki način pokušavamo sami sebe anestezirati kako ne bismo ništa osjećali.

Što smo onda napravili s tim viškom energije? Prvo je važno prepoznati emociju, odnosno uzbuđenje, čak i onda kada ne razumijemoi najbolje o čemu se radi ili kad reagiramo «žešće» nego što nam se čini da smo trebali. Zatim tu energiju upotrijebili da smislimo strategiju ponašanja u toj situaciji koja rješava problem, a ne koja pobij, uništava ili omalovažđava onusituaciju ili onu osobu koja nas ugrožava. Drugim riječima da reagiramo zbog emocije, zbog signala da je naš integritet na neki način ugrožen, da je u opasnosti ili da gubi, a ne iz emocije, emotivno. Na primjer, ako me šef tjera da ostajem prekopvremeno, bez dame pitao mogu li, i bez naknade, mogu se ljutiti, pričati svima naokola kako je bahat i bezobrazan, mogu vikati na ukućane za svaku sitnicu, mogu sutradan «puknuti» na poslu i odbrusiti nešto bezobrazno šefu u zube ili mogu biti mrgodna i zatvorena. Ali nošta od toga neće rješiti problem, neće promjeniti situaciju koja me ugrožava. Mudrije je tu energiju upotrijebiti za smišljanje strategije kojom ću rješiti problem prekovremenog ostajanja na poslu. To možđe biti pregovaranje sa šefom, ucjena, pokretanje radničkog otpora, odlazak po savjet službi pravne zaštite ili traženje novog posla. Za sve to nam je potrebna energija i dobro je das je imamo.

Dakle, emocije vrijedi poštovatio jer nam one omogućavaju da se bolje pobrinemo za sebe. Da prepoznamo kakav je svijet prema nama (a i mi sami), a energiju koju nam donose zajedno sa žćivotnim iskustvom možemo koristiti kako bismo efikasno zastupali sebe i smislili strategiju kaja će rješiti problem, a ne poništiti ili ocrniti «neprijatelja».

Izabrale: Ivana i Dijana

Prikaz 1 od 1 komentara