Večernji list-kolumna :Umijeće življenja (Jasenka Pregrad)
31.05.2003.- Čemu služe emocije

U ovom vremenu kad nam je puno važnije hoćemo li uspjeti, kako izgledamo, kakav dojam ostavljamo na druge, nego kako smo, jesmo li zadovoljni, kako nam je živjeti u vlastitoj koži, često čujemo da ljudi govore o pozitivnim i negativnim emocijama. U toj čudnoj podjeli pozitivne emocije bi bile npr. Ljubav, veselje, radost, ponos, a negativne strah, ljutnja, bijes, tuga. Logično je unutar takve podjele truditi se izbjeći negativne emocije a ići pozitivnima. Često me ljudi pitaju kako da s ne ljute, jer tu ljutnju onda nose u želucu i od toga im je muka. Strah i tugu gotovo uopće ne pokazujemo, kao da je sramotno što se bojimo, tjeskobimo ili što smo tužni. Tako bježimo od polovine vlastitih osjećaja, skrivajući ih, gurajući ih „pod tepih“, gotovo srameći se što se tako osjećamo. Takav odnos prema vlastitim osjećajima ima loše i dalekosežne posljedice i na izbore koje radimo u životu i na naše mentalno i tjelesno zdravlje.

Jeste li ikad razmišljali čemu služe emocije? Emocije su putokazi kroz život i zato su bitne za preživljavanje. Isto kao i bol. Možete li zamisliti život bez boli? Bilo bi to krasno, reći će netko. Međutim, bez bola kao podatka da nešto ugrožava naše tijelo ne bismo se mogli zaštititi, sačuvati, pobrinuti se za sebe. Ispekli bi ruku na kuhalu, a da to ne bi niti primijetili, hodali bi sa slomljenom nogom i tako je potpuno uništili. Bol nam služi kao znak da se zaustavimo, da pravimo po organizam dobre izbore ponašanja, da se njegujemo i sačuvamo. Kao što bol pomaže da sačuvamo svoje tijelo, tako emocije pomažu da sačuvamo svoju dušu i svoj psihički integritet.

One se upiru u živčane i hormonalne organe koji su se razvili puno prije mozga, a to znači da su za opstanak vrste puno važniji od mišljenja, te da njima ne možemo voljno vladati. To također znači da se prvo pojavi reakcija organizma, uzbuđenje, pa tek onda procjenjujemo situaciju i dajemo joj ime - kažemo sebi „strah me“ ili „baš sam veseo“. Dakle, prvo se javi emocija, a onda joj glava dade ime, a ne obrnuto. Zato rečenica „Ne bi se trebala tako osjećati“ ne znači ništa, jer se emocije ne ponašaju po racionalnim pravilima. One su reakcije organizma koje pokazuje odnos između organizma i njegove okoline. Kad nas je strah to znači da nam nešto prijeti, kad smo ljutiti to znači da nas nešto ponižava ili ugrožava granice našeg integriteta, kad smo veseli to znači da nam je dobro i korisno to što nam se događa, kad smo tužni to znači da smo izgubili nešto što nam je dragocjeno i što smo voljeli. Tako su emocije putokazi koji nam kažu što nam se događa. Uz to, one nam daju više energije kako bismo u mogli u strahu pobjeći od opasnosti, u ljutnji obraniti vlastite granice ili integritet, u veselju nastaviti raditi ono što nam je dobro. Jedino nas tuga čini umornima i bezvoljnima, ostavlja nas bez energije. To je zato što nakon što smo jednom izgubili nešto što nam je dragocjeno, ne možemo ništa uraditi da to vratimo, pa nam ni ne treba energija. Zapravo nam treba da vidimo rane iznutra, da presložimo sebe iznutra kako bismo mogli nastaviti živjeti bez toga što smo izgubili. A za to nam treba da se odmaknemo od vanjskog svijeta i osamimo se.

 Zato nema pozitivnih i negativnih emocija. Ima ugodnih i neugodnih emocija. Ugodne nam kažu „ostani tu“ ili „daj još“, a neugodne „pazi, opasno je“ ili „poduzmi nešto“. One su sve neophodne za orijentaciju u životu, za neophodnu i doličnu brigu o našem psihičkom biću. Kad ne dopuštamo sebi da se bojimo, ljutimo, tjeskobimo, nego te emocije stavljamo „pod tepih“ praveći se da nas ne pogađaju, onda se ne možemo dobro brinuti o sebi. Kada se više brinemo o tome kakav ćemo dojam ostaviti i hoćemo li uspjeti, nego o tome kako smo, lako potisnemo i „preskočimo“ kako se osjećamo, pa radimo nešto premda nas to ponižava i ljuti, srljamo u podhvate premda se bojimo. To je kao da hodamo slomljene noge ili držimo ruku na vatri premda nas peče. Tek kad prigrlimo i poštujemo svoje emocije, možemo se dobro brinuti o sebi. Emocije su mudre i zato im treba dati da nas vode kroz život, a glavi treba ostaviti zadatak da smisli najbolje strategije ponašanja poštujući putokaze koje pokazuju emocije.

Izabrale: Ivana i Dijana

Prikaz 1 od 1 komentara