Info-centar za mlade, Osijek

Anoreksija najčešće počinje u adolescenciji!
Poremećaji u uzimanju hrane mogu se kategorizirati kao anoreksija nervoza, bulimija nervoza i ostali nespecifični poremećaji (koji se ne mogu definirati niti kao anoreksija niti kao bulimija, a imaju neka od obilježja ovih poremećaja).
Opisi samoizgladnjivanja postoje već u srednjovjekovnim spisima, a prvi klinički opis anoreksije nervoze datira iz 1859. godine (francuski psihijatar Louis-Victor Marce opisao je pacijenticu mršavu poput kostura, suhih usta i kože, opstipiranu, a koja je uzimala minimalne količine hrane). Termin anoreksija, koji u prijevodu znači gubitak apetita, ne opisuje najbolje osnovu poremećaja u kojemu se ne pojavljuje stvarni gubitak apetita nego osobe u strahu od debljanja počinju namjerno mršavjeti do stanja teže tjelesne iscrpljenosti i stvarne životne ugroženosti. U devet posto slučajeva poremećaj može imati smrtni ishod. Smrtnost nastaje u većini slučajeva zbog elektrolitskog poremećaja koji prouzročava zastoj rada srca, a uz to mogu biti prisutni deficiti vitamina i minerala, anemija, hipoalbuminemija, smanjena gustoća kostiju, kao rezultat smanjenog unosa hrane, povraćanja ili upotrebe laksativa i diuretika.

Klinička slika
Poremećaj najčešće počinje u adolescenciji, kada se obično nakon nekog neugodnog događaja ili usputne primjedbe o izgledu osoba počinje povlačiti iz društva, razmišljati da je debela i planirati kako bi mogla smanjiti tjelesnu težinu. Iz prehrane postupno isključuje sve više namirnica, izračunava kalorijsku vrijednost obroka, da bi na kraju unos namirnica smanjila na najmanju moguću mjeru. Osobe često izbjegavaju jesti pred drugima, a može biti prisutno i ritualno ponašanje vezano uz hranu (npr. sjeckanje hrane na komadiće). Poremećaj se često prepoznaje u poodmakloj fazi kada dođe do bitno promijenjenog tjelesnog izgleda i sekundarnih komplikacija poremećaja kao što je amenoreja (više od tri uzastupna izostanka menstruacijakog ciklusa).
I u toj fazi osoba često misli da još uvijek ima prekomjernu tjelesnu težinu, što jasno ukazuje na duboki poremećaj doživljavanja slike vlastitog tijela, koji je i osnova psihopatologije. Gubitak tjelesne težine može iznositi i do 60 posto dotadašnje tjelesne težine. S obzirom na to kako dolazi do gubitka na tjelesnoj težini, razlikujemo dva podtipa anoreksije nervoze: 1) restriktivni tip - gubitak na tjelesnoj težini nastaje prvenstveno zbog dijete i/ili prekomjernog vježbanja; 2) prežderavajući/purgativni tip - osobe se redovito prejedaju i/ili prazne (samoinduciranim povraćenjem, zloporabom laksativa, diuretika i sl.) u vrijeme aktualne epizode anoreksije.

Simptomi
Osobe koje boluju od anoreksije često pokazuju simptome depresije kao što su: sniženo raspoloženje, socijalno povlačenje, nesanica, razdražljivost, smanjen interes za svakodnevne aktivnosti, a ponekad i suicidalna promišljanja koja mogu dovesti do suicida. Uz to mogu biti prisutni i simptomi anksioznosti, obuzeto-prisilne misli vezane ili nevezane uz hranu, a poremećaj doživljaja vlastitog tijela može poprimiti i sumanute razmjere.
Tjelesni simptomi, osim ekstremne mršavosti, uključuju hipotenziju, brahikardiju, hipotermiju, suhu kožu, rast dlačica na trupu.

Epidemiologija poremećaja
Poremećaj najčešće zahvaća osobe u dobi 12 - 25 godina s najvećom učestalošću u dobi 14 - 17 godina. Od anoreksije boluje 0,5 - 1 posto osoba u adolescentnoj dobi, a poremećaj je 10 - 20 puta češći kod osoba ženskog spola. U posljednje vrijeme postoje podatci o povećanoj učestalosti poremećaja među osobama muškog spola, kao i u preadolescentnoj dobi (osobe mlađe od 12 godina). Češći je u razvijenim zemljama, posebice među pripadnicima određenih profesija koje zahtijevaju vitkost, kao što su manekenke.

Uzrok poremećaja
Točan uzrok poremećaja nije poznat, poremećaj je složen i u njegovom nastanku sudjeluju brojni biološki, psihološki i socijalni čimbenici. U biološke čimbenike ubrajamo genetsku predispoziciju (sklonost nastanku poremećaja), što podržavaju rezultati različitih genetskih studija. Uz to, prisutne su i promjene u razini neurotransmitera u mozgu koji čine osnovu medikamentoznog liječenja.
U psihološke čimbenike možemo svrstati neke od osobina ličnosti opisane kod osoba oboljelih od anoreksije kao što su perfekcionizam, opsesivno i nefleksibilno mišljenje, negativna samoprocjena. S obzirom na to da se bolest najčešće javlja u adolescenciji, neki od autora smatraju da kod osoba koje boluju od ovog poremećaja postoji strah od odrastanja, odnosno prihvaćanja tjelesnih promjena vezanih uz razvoj ženske seksualnosti, kao i socijalnih zahtjeva koje im nameće adolescencija.
Od obiteljskih čimbenika ističu se disfunkcionalni obiteljski odnosi, depresivni i impulzivni roditelji, roditelji skloni kontrolirajućem ponašanju, roditelji isključivo orijentirani na uspjeh. Autori koji su se bavili obiteljskom dinamikom navode četiri karakteristična modela interakcije prisutne u obiteljima osoba s anoreksijom, a to su: upletanje (nedostatak privatnosti), pretjerano zaštićivanje, rigidnost (opiranje promjenama), nedostatak rješavanja konflikata. Ova obiteljska problematika nije karakteristična isključivo za obitelji osoba s anoreksijom nego se može naći i u obiteljima oboljelih od drugih psihičkih poremećaja.
Različiti sociokulturni čimbenici mogu utjecati na sliku tijela i stavove prema hrani. Pri tome je značajan utjecaj medija koji propagira stereotip žene određenih tjelesnih proporcija koje se smatraju idealnim, a često se povezuju i izjednačuju s uspjehom, atraktivnošću i materijalnom sigurnošću. Uz to, neka istraživanja su pokazala da svaka četvrta reklama potiče na smanjenje tjelesne težine, što neki autori smatraju kulturnim faktorom rizika u toj bolesti.

Liječenje
Liječenje anoreksije razlikovat će se ovisno o stadiju u kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na suradnju. Nije rijetko da pacijenti odbijaju liječenje, bilo bolničko ili ambulantno. Hospitalizacija je obično nužna ako je pacijent izgubio više od 25 posto svoje uobičajene tjelesne težine, za pacijente s teškim tjelesnim komplikacijama (edemi, hipoproteinemija, anemija), za teško depresivne i suicidalne pacijente. Potrebno je prvo postići za dob minimalnu tjelesnu težinu, korigirati neravnotežu elektrolita i dehidraciju da bi pacijent bio sposoban za ostale terapijske postupke. U medikamentoznom se liječenju primjenjuju psihofarmaci iz različitih skupina - antidepresivi, anksiolitici, antipsihotici, stabilzatori raspoloženja ovisno o prisutnoj psihopatologiji. Koriste se, također, različite psihoterapijske tehnike (individualna, grupna, obiteljska), kao i kognitivno bihevioralna terapija. Liječenje je često dugotrajno i zahtijeva multidisciplinarni pristup koje uključuje psihijatra, pedijatra, internista, nutricionista i prema potrebi stručnjake drugih specijalnosti.
Autorica teksta, doc.dr.sc. Mirela Grgić, prim.dr.med., specijalist psihijatar - supspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, vlasnica je Specijalističke ordinacije za psihijatriju u Osijeku, Kardinala A. Stepinca 45; tel. 031/20 91 86.

Mediji često propagiraju stereotip žene određenih tjelesnih proporcija koje se smatraju idealnim, a često se povezuju i izjednačuju s uspjehom, atraktivnošću i materijalnom sigurnošću

Izvor: Glas Slavonije