UČENJE ASERTIVNOSTI
ŠTO JE ASERTIVNOST?
Asertivnost je način komunikacije, komunikacijski stil pomoću kojeg se aktivno zauzimamo za svoja prava, odlučno izražavajući svoja mišljenja i osjećaje, ali na način da ne ugrožavamo prava sugovornika na njegova prava, mišljenja i osjećaje. Asertivnost je vještina uspješnog komuniciranja. Nažalost, za razliku od svih drugih vještina i znanja u školama se jako se malo uči o tome koji način izraziti svoje misli i osjećaje da bi ih drugi razumijeli i prihvatili.
Kako se asertivnim pristupom uspostavlja ravnoteža između svojih i tuđih pristupa, minimaliziraju se posljedice drugih, neadekvatnijih oblika komunikacije, kao što su pasivnost i agresivnost. Pasivnom pristupom doduše izbjegavamo sukob, ali ne dobijemo ono što bismo htjeli. Tenzije u nama ostaju ili se čak gomilaju, a poruka vlastite neučinkovitosti koju šaljemo sami sebi dugoročno može rezultirati sniženim samopoštovanjem. S druge strane, agresivnošću se i možemo izboriti za neki cilj, ali otvoren sukob koji smo izazvali uvelike utječe na narušavanje odnosa s drugim ljudima.
Asertivan pristup prije svega može pomoći onim ljudima koji imaju osjećaj da ih drugi iskorištavaju i da se ne znaju dovoljno dobro izboriti za svoja prava, a i općenito svima kojima je u cilju razvijanje što kvalitetnije komunikacije i samim time poboljšanje odnosa s drugim ljudima, bilo na poslovnom, bilo na privatnom planu.

KAKO ZNAM KOMUNICIRAM LI NA ASERTIVAN NAČIN?
Asertivni ste ako:
-    imate vještinu jasnog i organiziranog iznošenja svojih mišljenja i osjećaja
-    znate odmjeriti prikladnost iznošenja svojih mišljenja i osjećaja i prilagoditi ih određenoj situaciji i sugovorniku
-    stojite iza svojih riječi i preuzimate odgovornost za svoje postupke
-    možete bez susprezanja tražiti od nekoga potrebnu pomoć ili informaciju
-    jasno i direktno izražavate svoje zahtjeve
-    ako ste nečime nezadovoljni, izražavate to nezadovoljstvo jasno navodeći konkretne razloge zbog čega vas nešto smeta
-    možete nekome reći „ne“ bez osjećaja krivnje
-    kritiku upućujete na konstruktivan i pozitivan način
-    kritiku usmjeravate na konkretno ponašanje osobe, a ne osobno na nju
-    spremni ste saslušati, razumjeti i uvažiti mišljenje i osjećaje druge osobe i ne shvaćate ih osobno
-    ne dopuštate da vas preplave negativne emocije (ljutnja, razočaranje..)
-    spremni ste ispričati se ako ste pogriješili
-    spremni ste na kompromis

A ŠTO AKO NISAM ASERTIVAN/NA?
Komunikacijske vještine zapravo su niz izbora koji nam omogućavaju uspješnu komunikaciju. Ako nismo zadovoljni svojim komunikacijskim vještinama, važno je da najprije odredimo svoje dobre i loše specifične vještine i onda poboljšamo one kojima nismo zadovoljni. Dakle, asertivnost kao uspješan način komuniciranja nije urođena sposobnost, nego vještina. Prema tome, može se uvježbati. Ljudi godinama vježbaju svoje načine komuniciranja. I one neadekvatne. Ovisno o tome koliko su dugo korišteni (uvježbavani) neki drugi stilovi, toliko će vremena trebati da se usvoji asertivan stil. Srećom, postoje i neke tehnike koje mogu u tome uvelike pomoći. A odakle krenuti?


1.    Odbijanje neželjenih zahtjeva

Dio ljudi će prihvati učiniti nešto što zapravo ne želi samo zato da izbjegne neugodnost odbijanja.  Ako vam je sama riječ „ne“ teško izgovorljiva, uvijek je možete ljepše upakirati, i to na način da vaša slika o samome sebi kao o uljudnoj i pristojnoj osobi ostane netaknuta:
„Žao mi je, nisam u mogućnosti...“
„Rado bih ti pomogla, no zaista…“
„Hvala vam na ponudi, ali nisam zainteresiran za...“
  Možete navesti i kratak razlog vašeg odbijanja. Ipak izbjegavajte dvosmislene izjave koje se mogu protumačiti kao „možda“. U slučaju da je osoba uporna, a vi ste ukratko iznijeli i svoje razloge i svoje žaljenje što nešto ne možete učiniti, nemojte se upuštati u daljnje obrazlaganje, već samo budite uporni u kratkom ponavljanju svojega stava.

2.    Izricanje prigovora i preuzimanje odgovornosti

Želite li da neka osoba promijeni neko svoje ponašanje koje vas smeta, morate jako dobro paziti na koji način upućujete kritiku. Svatko od nas voli imati osjećaj kontrole i mogućnost izbora. Suvišno je spominjati pogrešnost naredbi tipa „da si odmah prestao“ i sl. Kako vam zvuči sljedeća rečenica?
„Voljela bih da prestaneš to raditi. Smeta me.“
Ili sljedeći primjer:
„Nisam shvatila što si htio reći, možeš li..“  (a ne: „Govoriš nerazumljivo.“)
Upotrebom tzv „ja“ rečenica dajemo osobi do znanja naše viđenje i osjećaje u vezi neke situacije, a ujedno joj ostavljamo i mogućnost izbora nad vlastitim ponašanjem. Za razliku od ovako koncipiranih rečenica, naredbe izazivaju potrebu za otporom, čime se, naravno, i smanjuje vjerojatnost da će neko ponašanje biti modificirano.
U izražavanju budite usmjereni na konkretna obilježja tog ponašanja. Govorimo li općenito o osobinama, druga osoba neće znati što bi trebala učiniti da nešto popravi. Ovo možete postići mijenjanjem konstrukcije rečenica koje se inače često koriste u takvim raspravama. Razmislite o tome što vas je konkretno zasmetalo.  Izbjegavajte optužbe i generalizacije pažljivim razmišljanjem o tome u kojim se točno situacijama osoba ponaša na određen način. Koristite vremenske termine:  
 „Nije mi se svidjelo kada si....“ (a ne: „Ti si....“
„Jutros si ... voljela bih da to više ne radiš jer..“ (a ne: „ti uvijek...“)
„Primijetila sam da posljednjih nekoliko dana..., bi li molim te mogao..“ (a ne: „ti nikad“

Kad god je to moguće, čitav prigovor je dobro pretvoriti u nekoliko pozitivno usmjerenih rečenica u kojima se izravno pruža alternativa za neželjeno ponašanje. I dalje pazite na „ja“ rečenice:
„Meni se čini da bi bilo bolje kada bi...“ (a ne: „Ovo ne valja“)
„Voljela bih da više vremena provodimo zajedno. Mogli bismo sutra...“  (a ne: „Zanemaruješ me.“)

Nemojte nikada stvari izlagati na način da ih postavljate kao gotove činjenice. To je samo vaše mišljenje, i isto kao i mišljenje vašeg sugovornika ne mora biti apsolutno točno.
„Ja o tome mislim..“, „Meni se čini...“   (a ne: „Ovo je...“)
I još nešto: kada nekome upućujete prigovor, najprije pazite da kritiku uputite netom nakon neželjenog ponašanja, odnosno odmah nakon što vas je nešto zasmetalo.

3.    Primanje prigovora i rješavanje sukoba

Nikome nije ugodno primiti kritiku, no ako je interpretirate kao zlonamjernu, bit će vam još neugodnije.
Komunikacija je transakcija informacija u kojoj sugovornici istovremeno kodiraju i dekodiraju poruke. U tom procesu važnu ulogu igraju i neki „nevidljivi“ faktori prisutni kod oboje sugovornika, kao što su njihovo trenutno raspoloženje, emocije, dosadašnje iskustvo, osobine ličnosti, ali i doživljaj koji sugovornici imaju jedan o drugome.  Zbog istih često dolazi do nesporazuma jer će se nerijetko desiti da prava informacija koju nam je naš sugovornik mislio poslati uopće neće doprijeti do nas, odnosno da ćemo je primiti u nekom iskrivljenom obliku. Asertivan pristup podrazumijeva uzimanje u obzir i uvažavanje svih ovih osobina, te pokušaj „izdvojenog“ rješavanja konkretnog problema. Dobro je pokušati se usmjeriti na samu informaciju, odnosno na traženje dodatnog objašnjenja odaslane poruke.
„Možeš li mi molim te pobliže objasniti na što si točno mislio kad si rekao..“
Ako vas sugovornik napada kao osobu, pokušajte suzbiti prirodnu potrebu da se odmah obranite negiranjem, ili da mu vraćate istom mjerom. Sukob ćete prije riješiti ako vješto skrenete pažnju sugovornika na konkretna ponašanja.
„Kažeš da sam...u kojim si situacijama primijetio da se ponašam...?“
„Misliš da uvijek...navedi mi molim te kada sam sve ...?“
Na ovaj način dobit ćete potpunu informaciju i navesti sugovornika da razmisli o objektivnim značajkama situacije i opravdanosti svog suda.
 Uzmite u obzir i doživljaje, raspoloženja i znanja sugovornika o situaciji. Ako je uznemiren zbog nečeg i njegov nastup je agresivan, pomozite mu da svoju ljutnju izrazi na konstruktivan način. Ovdje je korisna tehnika tzv. reflektiranja sugovornikovih emocija.
„Vidim da si jako ljut...“
„Imaš pravo biti uznemiren. Misliš da... „
Ako drugome dopustite njegove (negativne) emocije, veća je vjerojatnost da će i on vama dopustiti dana mirno iznesete svoje viđenje.
I na kraju, kada ste primili potpunu informaciju, imate dva izbora. Interpretirati isto kao nečije mišljenje ili uvažiti i pokušati promijeniti nešto u svom ponašanju. A to ćete biti spremniji učiniti ako ste sugovornika uspjeli navesti da kritiku uputi na konstruktivan i vama koristan način, koji vas ne napada kao osobu.

Prikaz 4 od 4 komentara