Ivona Martić (21) autorica je zbirke „Glasna tišina“ i studentica hrvatskogjezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kontra svega srčanopotiče mlade na umjetnički izričaj čak i ako nemaju podršku. U intervjuu kojislijedi podijelila nam je svoje stajalište o važnosti profesora, rada u područjukoje volite, mentalnom zdravlju i kako iz njezine perspektive izgleda procespisanja te objavljivanja knjige.
U prethodnomintervjuu za Info-centar spomenula si da si u potrazi za izdavačkom kućom, jesili ju pronašla?
Nisam još. Pokušavala sam surađivati s nekimizdavačkim kućama, ali oni pretežito objavljuju romane. No svakako sam htjelanapraviti nešto samostalno, tako da sam se odlučila sve to pripisatisamoizdavaštvu.
Koliko je dugo trajao taj procesobjavljivanja vlastite zbirke?
Jako dugo. Mislim da mi je bilo najlakšenapisati cijelu zbirku, a za objavu je trebalo stvarno puno vremena, rada,truda i izmjena. Kada sam dobila prvi tiskani primjerak, tada je slijedionajteži posao – sve to pregledati, a naravno, uvijek nešto promakne ili izazovenezadovoljstvo. Neću kriti, bilo je tu i suza – jedan veliki ringišpil emocija, ali zahvalna sam štoje sve na kraju prošlo sasvim dobro.
Od pjesamakoje si napisala, koja ti je najdraža?
Teško mi je izdvojiti najdražu jer je svakaposebna na svoj način. Svaka je pjesma nastala nekom pozadinskom pričom, takoda me svaka sjeti na neko razdoblje, period ili pak trenutak. Mogu izdvojitiposebno poglavlje – „Lozinka koje nema“. To je poglavlje u kojemu sam pisalapretežito (o) ljudima kojih više nema. Naglasak je na odlascima – onim najtežimi onim manje težim. Pjesme samposvetila bliskim ljudima u obitelji, ali i svima onima koji su bili dio mogživota. Najvažniju je ulogu u mom životu imao djed čiji sam talent za pisanje inaslijedila, a u poglavlju se još ističe jedan, kako bih ga ja nazvalaAkrostih-epitaf, namijenjen još jednoj vrlo utjecajnoj osobi u mom životu – momtreneru. Smatram da je to najemotivniji dio zbirke u kojem se svatko, tko sebori s nekim gubitkom, može pronaći.
Ako čitanjepomaže da se nosimo s problemima, može li pisanje biti neki oblik terapije?
Vjerojatno može. Ne mogu govoriti u ime svih,ali iz svoje perspektive mogu reći da mi stvarno puno pomaže jer je to oblik ukojem svoje osjećaje i misli prenesem na papir ili virtualno. Postoji to neštou poeziji jer možete pisati i najcrnje misli, a da nitko ne zna radi li se ovama ili nekom drugom.
Koliko jezahtjevno napisati autobiografiju?
Meni to čak i ne predstavlja toliku muku jer jelakše pisati o sebi i o svom životu nego o tuđem. Ipak je lakše pisati kadapoznajete svoje osjećaje i to je ono što me uvijek inspirira. Pišućiautobiografiju imate bliske i točne informacije, dok je pisanje o drugoj osobidaleko teže.
Može li seonda svatko baviti pisanjem? Je li to talent ili vještina?
To je teško pitanje. Ne znam, možda i jestvještina kojoj treba discipline i drugih stvari. Kažu da zapravo najtužnijiljudi najbolje pišu, vjerojatno jer imaju nešto u sebi što žele izreći svijetui mislim da je to nešto što treba iskoristiti i pretvoriti u umjetnost.
Koji je tvojomiljeni autor i zašto?
Ne mogu izdvojiti samo jednog, zato ću kaoprvoga izdvojiti Dobrišu Cesarića čije su pjesme vrlo emotivne i imajujednostavnu rimu. Drugo mjesto zauzima autorica koju sam spomenula u prethodnomintervjuu i koja me inspirirala svojim autobiografskim pjesmama – Vesna Parun.
Je li teikada bilo strah svoje misli i emocije prenositi javno u ovakvom obliku?
Neću lagati, stoga moram naglasiti da me doistau nekim trenutcima bilo strah upravo zbog toga što danas pored svih mogućnostiljudi i dalje biraju negativne riječi. Vodim instagramsku stranicu @mojerijeciiiza čijeg sam se imena skrivala. Tek kasnije, kada sam vidjela koliko je ljudipronašlo motivaciju i toplinu mojih riječi, otkrila sam tko stoji iza istih. Dane bi bilo zabune, ne otkrivam previše svoj privatni život, ali želim istaknutii one lijepe, a i one manje lijepe trenutke života. Ne želim težitisavršenstvu, već samo biti realni portretživota. Sve je to samo nešto što doista volim i što me ispunjava, a kakočini dobro meni i drugima, smatram da nema ništa loše u tome. S druge strane,uvijek sam se držala toga da neću iznositi mišljenje u svezi stvari koje se netiču moga života. Jednostavni me ljudi potiču na daljnji rad, a voljela bih datako i ostane.
Rekla si danisi fan društvenim mreža zbogposljedica koje mogu ostaviti, kako bi došla do publike da nemaš društvenemreže?
Nisam fan načinana koji se koriste društvene mreže jer krivi načini dovode do takvihposljedica. Mislim da su društvene mreže vrlo dobri alati koji pružaju stvarnoraznolike mogućnosti mladima, primjerice, u školovanju, ali ne znam kako bihuspjela bez njih, zato sam najviše posvećena svom profilu i pozitivi kojunastojim širiti. Meni nije u cilju promovirati sebe nego sadržaj što je sasvimprimjetno na stranici. Ne mislim na promociju u smislu marketinga, jednostavnoodržavam komunikaciju s publikom. Iako nisam psiholog ili netko stručan darješavam probleme, uvijek mogu pružiti podršku.
S obzirom daipak imaš interakciju s publikom i uživaš u tome što radiš, imaš li nekadaosjećaj da moraš objaviti nešto kako bi održala interakciju s ljudima?
Nemam takav osjećaj, jednostavno mi prirodnodolazi da nešto objavim, a i ne gledam na to kao obavezu. Prirodno u smislu daukoliko ne objavim neku svoju misao, meni onda nedostaje objavljivanje – ispušni ventil rekla bih. Ponekad kadasam sudionik nekakvog događaja ili trenutka, samo razmišljam o tome i što bihmogla izvući kao pouku, tako da ponekad i na taj način nastane pokoja objava.Postoje periodi kada u danu objavim po tri do četiri objave i onda pet dananišta. Sve, zapravo, ovisi o tome kako se osjećam, a srce i glava vode me krozsve u životu.
Osimemocija, u čemu još pronalaziš inspiraciju?
Inspiracija mi dolazi vrlo lako, neke pjesmenastale su u hodu ili u vožnji autobusom. Gdje god sam se nalazila, ljudi isituacije služili su mi kao inspiracija. Smatram da u svemu postoji nekaumjetnost.
Kada smo kodinspiracije, koliko je važno imati vjetar u leđa posebice ako je riječ o osobikoja se boji započeti nešto svoje ili ovako javno pokazati čime se bavi?
Uvijek sam bila samostalna i kontra svega isvih. Nekada to nije bilo dobro jer sam poprilično tvrdoglava, ali jako jevažno imati nekoliko ljudi koji će biti uz tebe i podržati te posebno usituacijama kada ti je najteže i kada poželiš odustati. Nekad samo treba stati na loptu ili poslušati starije.Danas riječi puno znače, mada su djela ona koja se veličaju i smatrajuvažnijima. Rekla bih vam samo: “Riječi su čudo.”
U prethodnomintervjuu spomenula si kako ti je jedna profesorica na fakultetu bila vjetar uleđa s citatom Olivera Dragojevića – koliko je važno da netko prepozna talent?
Kada već spominjete profesore, puno jeprofesorica hrvatskoga jezika i književnosti utjecalo na moj rad. Njihovaljubav prema tom poslu privukla me da potražim nešto što će i mene jednako takoispunjavati. Kada sam shvatila da je to za mene upravo studij koji pohađam, onesu mi, što je najvažnije od svega, pružile veliku podršku. Možda će čudnozvučati, ali kao da sam ih stavila u jednu kutijicu važnih ljudi koji su mipružili vjetar u leđa i nadahnuli me da nastavim dalje s ovom pričom.
Pisanjem sam se počela baviti u srednjoj školizahvaljujući nastavnici Margareti Princip koja je otkrila to nešto u meni,potaknula me da krenem i rekla kako će ostati uz mene do kraja, ne samo pisanjanego i života. Mogu joj zahvaliti na svim lekcijama i vrijednostima kojima menaučila, a dolaskom na fakultet veliku je ulogu imala profesorica Vera BlaževićKrezić. Predgovor zbirke upravo je njezino djelo, a o njoj bih uvijek istaknulajedno: „Bila je lučonoša u tamnim predjelima života.“ Margareta me opisala kaonekoga tko je tih, a glasan te kao osobu koja ima puno stvari za reći, samo štotreba pronaći način kako to pokazati. Na promociju mi je kao iznenađenje došlaprva profesorica hrvatskoga jezika – Ivana Novak, a probajte samo zamislitijačinu tog trenutka i svih emocija. Potrebni su ti neki slušatelji u životu, aako ih već i ne pronađemo, uvijek to možemo biti sami sebi.
Koja je tajna iza naslova knjige i inspiracije za naslovnu stranu?
To je vrlo čudna priča. Profesorica Margaretapotaknula me da idem na LiDraNo za koji sam napisala nekoliko pjesama, ali samodlučila donijeti sa sobom knjižicu ispunjenu pjesmama i ona nije moglaodlučiti koju poslati na natjecanje. Na kraju se odlučila za pjesmu „Glasnatišina“, a cijela je pjesma napisana u oksimoronu. Nažalost, nismo prošle dalje,no dala mi je ideju da tako naslovim svoju knjigu jer sam tiha, a glasna.
Naslovnicu je ilustrirao Domagoj Šokičić, a kakoje zbirka ugledala svjetlost dana, puno je pozitivnih komentara upravo o njoj.Ovim putem još jednom mu zahvaljujem. Istaknula bih Lauru Ivanović kaoilustratoricu ruku – dizajnericu nekih mojih ideja i definitivno divnu osobu.Za ostale ilustracije zaslužna je devetogodišnja djevojčica Elena Kuruc. Da neduljim, cilj mi je bio potaknuti mlade umjetnike, talentiranu dječicu i sve onekoji nisu dobili priliku da se iskažu ili da iskažu to nešto što imaju u sebi.Mislim da je i njoj značila ovakva prilika, mada će možda toga biti svjesna tekza nekoliko godina, a njezinim roditeljima hvala što su bili u svemu tomevelika podrška.
S obzirom da su profesori ispunili tvoj život i rad, planiraš li ti kao studentica hrvatskog jezika i buduća profesorica utjecati tako na druge kao što to radiš na društvenim mrežama?
Definitivno bih voljela djeci istaknuti životnevrijednosti na koje se danas možda ne stavlja naglasak. Nadam se da ću utjecatina nekoga i da će u meni pronaći podršku. Trudit ću se da moja predavanja budupovezana sa životom jer smatram da su profesori ponekad podcijenjeni i njihovaje struka zapostavljena, a iznimno su važni. Na pjesničkim večerima ipromocijama rado ističem ulogu profesora u životu učenika, studenta i bilokojeg drugog čovjeka.
Jesi licijeli svoj život sanjala biti profesorica i osoba koja ostavlja trag u tuđemživotu ili si imala druge želje?
Od malena se bavim sportom – treniram rukometgotovo cijeli život. Htjela sam raditi nešto vezano uz sport, ali ozljede su mespriječile, stoga ne znam koliko ću još moći ostati posvećena tome. Oduvijeksam voljela hrvatski jezik, išla na natjecanja i pisala sastave. Morala sambirati između, složit ćete se svi, dva potpuno različita područja, ali tolikosam sretna odabirom. Zadovoljna sam i fakultetom na kojem studiram,profesorima, a imala sam i dobru podlogu u srednjoj školi.
S obzirom dasi studentica koja se bavi pisanjem, kako uz obaveze, društveni život idonedavno sport pronalaziš vremena za pisanje, prolaziš li kroz kreativneblokade?
Kreativne blokadestižu mi, srećom, vrlo rijetko, ali dogodile su se baš sada kada sam objavilaknjigu. Osjećala sam se kao da je sve stalo i nisam znala što dalje. Smiješnomi je kako sam u jednom trenutku izjavila „možda nisam tužna i nemam bol kojubih istaknula u pjesmama“, ali sada su u nastanku druga i treća knjiga.
Teško mi je uskladiti pisanje uz predavanja itreninge, ali navečer pronađem vremena za pisanje. Volim biti sama irazmišljati o sebi i svojim mislima, stoga ne mislim da je to nešto loše.Zdravo je za mentalno zdravlje i sasvim važno jer mi pisanje pruža velikooslobođenje. Kada smo na temi mentalnoga zdravlja, rekla bih kako sve ostaje natome da se o njemu treba govoriti, ali rijetko vidim učinkovitost toga.
Na svomInstagram profilu objavljuješ citate u rimi, možeš li sada na blef u rimiporučiti čitateljima?
„Zna biti teško baš često,
ali važno je da znaš pored koga ti je mjesto.“
I mogla bih istaknuti posljednju objavu na stranici:
„Da voliš, daješ i ne bude ti žao
što si svijetu sebe dao,
što si stvarao, čovječe, svoje planete
i u duši uvijek ostao dijete.“
Poručila bih odraslima da ne zaborave to neštodječje u sebi. Mislim da ih to može voditi kroz život – da budu zadovoljni,sretni, da ne izgube tu neku radost, a svim mladima poručila bih da ako imajunešto neotkriveno svijetu, da se usude pokazati nevažno hoće li biti kritikejer samo ljudi koji su nezadovoljni svojim životom imaju nešto za reći protivdrugoga.
Intervjuirala: Iva Čalić