Naša ESS volonterka Maha iz španjolske razgovarala je s ESS volonterskom Enom koja se priključila volontiranju u potresom pogođenoj Petrinji. U nastavku možete pročitati više o Eninom iskustvu volontiranja.
Za početak, reci na molim te kako si se odlučila za volontiranje u sklopu programa Europske snage solidarnosti i čime si se bavila prije toga?
Postala sam volonter ESS-a u Petrinji jer je potres uništio moj grad, gradove uz njega i druga okolna mjesta i sela. Ljudi su na ovom području teško živjeli i prije samog potresa koji se dogodio 29. prosinca 2020.
Nakon potresa počela sam volontirati u Sisku u Klubu udruga mladih Skwhat. Imali smo dosta donacija hrane, higijenskog materijala itd, tako da je moj zadatak bio sortirati te proizvode i pobrinuti se da naš klub ostane čist. Muškarci su pomagali popravljati oštećene krovove stanovnicima.
Dakle, i prije nego što sam počeo s ESS projektom, već sam volontirala. Ovo je bio dodatni korak.
Koji je konkretno bila tvoja uloga vezano uz pomoć nakon potresa?
Kao to sam navela u prvom odgovoru, moj zadatak je bio odgovoriti na potrebe ljudi nakon potresa u Petrinji i okolnim mjestima. Konkretno, bila sam zadužena za pravljenje paketa s hranom koje su onda drugi ljudi dostavljali stanovnicima. Stanovnicima u potrebi su dali moj broj mobitela tako da su me ljudi vrlo često zvali te govorili što im je od hrane potrebno u paketu.
Moj prelazak na volontiranje u udruzi IKS se dogodio ubrzo nakon potresa, a moja prijateljicu Nadija je već bila aktivna u udruzi. Predložila mi je da se prijavim na ESS projekt što je značilo i živjeti u kući namijenjeno za volontere.
Da li su lokalne vlasti pravovremeno reagirale nakon potresa? Možeš l usporediti doprinos organizacija civilnog društva (udruga) i lokalnih vlasti?
Po mom mišljenju lokalne vlasti nisu pravovremeno reagirale vezano uz smještaj ljudi u kontejnere i pomoć općenito tako da je tu bilo vrlo važna uloga upravo udruga na terenu, volontera i privatnih donatora.
Danas je i dalje problem što vlada nije potrošila sav donirani novac koji je bio namijenjen upravo pomoći nakon potresa te je i Europska unija izdala upozorenje kako će se velik iznos doniranog novca morati vratiti ukoliko se ne utroši.
Koliko su mediji pratili stanje nakon potresa, a kakva je situacija danas. godinu dana nakon?
Svi mediji su nakon potresa izvještavali o situaciji na terenu, i tada su ljudi puno više pričali po tome. No danas najviše o cijeloj situaciju pričaju ljudi iz civilnog sektora koji su uključeni u saniranje posljedica potresa i pomoć lokalnom stanovništvu.Mediji tako funkcioniraju, vrlo bombastično izvještavaju neposredno nakon nekih katastrofa no poslije sve manje.
Što ti je bilo najizazovnije vezano uz tvoje ESS volontiranje?
Meni osobno je bila izazovna moja borba s tjeskobom. Također bilo je je izazovno kada sam se trebala otvoriti pred ljudima koje dotad nisam znala te im također pružiti utjehu, popit kavu ili čaj s njima i čisto razgovarati s njima kako bi imali osjećaj da ih netko čuje i da je tu za njih.Iako mi je to bio izazov u početku, ubrzo sam shvatila da mogu i te zadatke dobro odraditi.
Tko su ljudi kojima se diviš u humanitarnom radu?
Ne bih nikoga posebno imenovala, divim se svakoj osobi koja je došla i ostala pomoći u teškim trenucima. Ljudi su nakon potresa pomagali na različite načine: prijevoz ljudi i stvari, cijepanje i slaganje drva, razgovor s ljudima i dr.
Ja se osobno divim svakom ljudskom biću koje daje, a ne traži ništa zauzvrat.
Volontiranje u Petrinji svakako te je dobro pripremilo za neke buduće zadatke i poslove. Čuli smo da, iako je tvoj ESS projekt formalno završio, ti si i dalje ostala volontirati u Petrinji. Kao je ovo humanitarno volontiranje utjecalo na tvoj život?
Moj prvi plan nakon volontiranja je bio otići u Njemačku kod brata i naći posao tamo no onda su me jednog dana ljudi iz kontejnerskog sela u kojem sam volontirala, pozvali na kavu jer su me htjeli privatno vidjeti. Nakon toga saznala sam i da je potrebno očistiti kontejner jednoj baki koja je u bolnici i koja to nije mogla učiniti sama pa smo to uradile jedna žena i ja. Nažalost saznali smo da je baka u međuvremenu umrla tako da nije stigla vidjeti svoj očišćeni kontejner no sigurna sam da nas gleda s puno čišćeg mjesta. To su nekakve osnovne potrebe u kojima smo davali doprinos svojim volontiranje. Ja bih željela da svako ljudsko biće ima priliku zadovoljiti svoje osnovne potrebe.
Nemam konkretnih planova za budućnost no svakako bi željela ostati u humanitarnom radu, bit aktivna, pomagati ljudima, životinjama, živim bićima općenito.
Za kraj, što bi poručila mladima koji žele volontirati ili dati doprinos u humanitarnom pomoći? I svim drugim ljudima kako postupati ukoliko se u njihovoj zemlji dogodi hitna humanitarna situacija?
Poručila bih im da se odvaže na rad, pomažu drugima jer zato smo tu da jedni drugima pomažemo. Život često može biti težak, a kada se dogodi prirodna katastrofa postaje još teži i ljudima koji su pogođeni tom katastrofom treba mnogo podrške.
Ne morate pomagati samo novčano, pomoć možete dati samim time što se uz nekoga tko treba podršku. Živimo u 21. stoljeću, informacije se brzo šire i možete vrlo lako pronaći informacije gdje je potrebna pomoć i kako se možete uključit zato DJELUJTE, DJELUJTE,
nemojte biti pasivni. Jer kako je Einstein rekao:" Svijet neće uništiti oni koji čine zlo već oni koji ih promatraju ne čineći ništa."
